Lična arhiva: 46. MESS

Dodjelom nagrada za najbolja teatarska dostignuća 31. oktobra završen je 46. MESS. Organizatori mogu biti ponosni na sve pohvale koje su dobili, a ljubitelji teatra već s nestrpljenjem očekuju naredni MESS, jer znaju da, kao što već tradicija nalaže, zasigurno neće biti razočarani onim što će vidjeti. O ovom značajnom kulturnom događaju za naš časopis govori gospodin Nihad Kreševljaković, izvršni producent MESS-a.

– 46. MESS je iza nas. Kakvi su Vaši utisci nakon spuštanja zavjese posljednje ovogodišnje predstave?

N. Kreševljaković: Od brojnih festivala nema dileme da je teatarski festival u organizacionom smislu najsloženiji, tako da sa svakim spuštanjem zavjese osjetimo veliko olakšanje. Sve su predstave održane. Osim ljudi koji su u samoj organizaciji Festivala, teško je shvatiti šta znači da smo npr. u proteklih deset godina otkazali samo dvije predstave, od kojih je jedna otkazana zbog smrti Ljube Tadića. Kada govorimo o teatarskom festivalu, govorimo o stotinama živih ljudi za koje je neophodno organizirati transport, vize, smještaj, tehničke uvjete za igranje predstave… Pored toga, važno je učiniti sve da to ne bude tek mehaničko učešće na festivalu već da sa sobom ti ljudi odnesu i lijepe utiske. Bezbroj je većih i manjih problema sa kojim se organizator susreće, tako da svaki završetak festivala bez ijedne otkazane predstave, smatramo velikim uspjehom.

– Možete li nam u kratkim crtama predstaviti ovogodišnji program? Jeste li zadovoljni kvalitetom predstava i koje predstave biste izdvojili?

N. Kreševljaković: U programskom smislu ovogodišnji Festival je bio najujednačeniji po kvalitetu. Kada se tome doda da su tu bila imena poput Koršunovasa, Tuminasa, Jurgena Goscha, Emme Dante, Silviu Purcharetea, Grezgorz Bralla ili Rodriga Garzie, onda je jasno o kakvom Festivalu je riječ. Kako, nažalost, u našoj zemlji ipak znanje o teatru nije na nekom visokom nivou, ova imena većini ljudi možda i ne znače puno, ali za ljude koji se bolje razumiju, ovo zvuči prilično nevjerovatno. Kako živimo u svijetu gdje dominira filmska kultura, a često i nekultura, većina ljudi će pokazati bolje poznavanje kada je u pitanju neki trećerazredni glumac iz neke sapunice nego što će znati ko su imena poput Boba Wilsona, Petera Brooka ili Giorgio Strehlera, koji su bili gosti na dosadašnjim festivalima. Koje bih predstave izdvojio, to je teško pitanje. Tu je bio žiri koji se bavio tim pitanjem. Ono što ja mogu reći jeste da je ovogodišnji Festival u svakom pogledu sadržajno dokazao da nas sa razlogom smatraju jednim od najboljih festivala. Sadržajno, publika je imala priliku vidjeti one predstave koje su isključivo utemeljene na vrhunskoj glumi, dok su druge više eksperimentalnog karaktera. Siguran sam da je Festival uspio zadovoljiti sve ukuse.

– Možete li napraviti malu paralelu u odnosu na prethodne festivale?

N. Kreševljaković: Festival je prije 46 godina osnovan kao Festival malih i eksperimentalnih scena na kome su uglavnom učestvovale trupe sa područja bivše zajedničke države. Tek tu i tamo pojavljivali su se gosti među kojima je, čega se ja i ne sjećam pošto sam tek bio rođen, pojavio npr. i tada kultni Living Theatre iz SAD-a. Od 92. do 95. teatarski festival je bilo nemoguće organizirati tako da smo se tih godina više bavili teatarskom produkcijom, ali i ono čega se mnogi još uvijek sjećaju organizirali smo 1. filmski festival pod imenom Poslije kraja svijeta. On je svakako odigrao presudnu ulogu u formiranju današnjeg Filmskog festivala koji se također smatra jednim od najznačajnijih filmskih događaja u regiji. Po završetku rata, na mjesto direktora Festivala došao je Dino Mustafić koji je predložio reorganizaciju u smislu organiziranja teatarskog festivala sa internacionalnim predznakom. Mnogi su smatrali da je isuviše složen posao, ali evo nas deset godina poslije sa preko 200 dovedenih teatara od kojih su i oni koji su obilježili 20. stoljeće. U programskom smislu, mi se nismo opredijelili za neku specifičnu oblast. Smatrali smo da na MESS treba dovesti sva ona imena koja su u toj godini odigrali neku važnu ulogu bilo u svjetskom, bilo evropskom, bilo regionalnom teatru. Veoma nam je važan hrabar pristup a posebno se radujemo kada uspijemo prepoznati mlade reditelje koji ubrzo nakon gostovanja na Festivalu postanu svjetski poznata imena. Takav je slučaj bio sa Marokancem Sidi Larbi Cherkaouijem ili Mađarom Laslom Hudijem. To je svakako važan pokazatelj kvaliteta jednog festivala.

– Činjenica je da svake godine MESS uspijevate održati na visokom nivou. Šta, ustvari, za vas znači organizirati jedan ovakav festival? Koliko traju pripreme?

N. Kreševljaković: Pripreme traju cijelu godinu. Mi već sada imamo okvirnu predodžbu plana festivala i nekih teatara koje bismo voljeli dovesti u našu zemlju sljedeće godine. Naravno, prerano je o tome govoriti, jer sada slijedi period gledanja predstava, pregovaranja i dogovaranja… Svakako ostaje aktualno pregovaranje sa Lapageom, rediteljem koji bi uz Strehlera, Brooka, Wilsona upotpunio pregled najznačajnijih reditelja našeg vremena, a sa kojim još nismo uspjeli realizirati pregovore koji traju više godina. Kada je u pitanju održavanje tog visokog nivoa radi se o stavu Festivala. Poštivanje samih sebe ili zemlje u kojoj živimo logički podrazumijeva da nastojimo organizirati što bolji festival. Ne gubimo iz vida činjenicu da isto onoliko koliko je nama čast dovesti neka od tih najvećih imena, isto tako znamo da postoji bezbroj razloga da i najveća teatarska imena znaju šta znači doći u našu zemlju i njen glavni grad. Za mnoge od njih to je također velika stvar, pa ću vas podsjetiti da smo prošle godine imali čak premijernu izvedbu Brookove predstave, ali i mnogih drugih. Hoću reći da nas drugi više cijene nego što mi sami sebe cijenimo, a to opet nije problem samo u našem poslu, već u cijelom društvu.

– Budući da je u zapadnim zemljama producent najznačajnija osoba, zanima nas kakva su naša iskustva? Možete li nam pojasniti funkciju izvršnog producenta na našim prostorima i samom Festivalu?

N. Kreševljaković: To je zanimljivo pitanje. Ukratko bih mogao reći da to nema nikakve sličnosti. Čak mislim da je to i pogrešan naziv za ono što radim, ali recimo da terminologija nije toliko bitna. Nas u Festivalu ima petero koji smo stalno zaposleni, tako da na svakog od nas dođe po još nekoliko poslova koje moramo obavljati kako bi stvari normalno funkcionirale. Čak i na tom Zapadu uloga izvršnog producenta nije baš toliko jasna koliko se to misli. Vrlo često je ona više neke paradne prirode nego stvarne. I na Zapadu uloga producenta se razlikuje po obimu, odgovornosti i moći koju producent ima. Neko smatra da, bez obzira na bilo kakvo iskustvo, svako ko ima dovoljno para za investiranje može biti izvršni producent. To se definitivno ne odnosi na mene. Moj posao bih radije opisao kao posao programskog koordinatora, ali to je već neka druga priča.

– Slažete li se da iz godine u godinu vlada sve veće interesovanje publike, što je vjerovatno i najveća nagrada vašem uloženom trudu i radu?

N. Kreševljaković: Od samog obnavljanja Festivala naša namjera je bila kreirati novu tetarsku publiku. Htjeli smo Festival učiniti mjestom gdje su svi dobro došli i na određen način demistificirati prostor teatra. Duži niz godina smo omogućavali svim studentima da mogu doći do besplatne akreditacije… Ukratko, smatram kako smo u proteklom periodu uspjeli stvoriti novu teatarsku publiku koja je mlada i koja umije komunicirati sa predstavama koje dovodimo. To čak primijete i gosti.

– Koja je razlika, odnosno sličnosti u odnosu na druge slične festivale?

N. Kreševljaković: Svaki festival ima nešto svoje. Ono što je važno naglasiti kada govorimo o MESS-u je to da mi uspijevamo sa značajno manjim budžetom u odnosu na druge festivale u regiji održati vodeću ulogu. Programski, ali i u mnogim drugim aspektima, mi smo ispred drugih festivala u Istočnoj Evropi. Jednostavno, teatarski festivali nisu nešto na čemu se zarađuje, ali oni govore o jednoj zemlji mnogo više nego što možemo i zamisliti.

– Kakva je saradnja sa drugim teatarskim kućama u našoj zemlji?

N. Kreševljaković: Ona je veoma važna za nas, s obzirom da Festival ne raspolaže vlastitom infrastrukturom. Naša čitava država ima manje teatara nego što ih ima npr. u Milanu. Kada se tome doda da su tehnički uvjeti u mnogim od njih ispod minimuma, ili da je najmlađe pozorište u BiH starije od mene, onda je stanje jasno… Jasno je da moramo sarađivati da bismo uspjeli realizirati ovako veliki projekt. S druge strane, MESS nije jedan od onih "sarajevocentričnih" događaja i naš je cilj da budemo uistinu bh. kulturni događaj. Otuda potječe saradnja sa drugim centrima, bilo kao igranje predstava u drugim mjestima bilo kao promocija tih teatara u sklopu Festivala. Zbog tehničke kompliciranosti predstava to i nije baš uvijek lahko. Osobno, bilo mi je izuzetno drago kada smo prije par godina organizirali gostovanje jedne festivalske predstave u Goraždu. Bio je to prvi bliski kontakt Goražda i MESS-a u našoj historiji, a što je najvažnije, svi smo se osjećali sretnim zbog toga.

– Vaše viđenje bh. teatra danas?

N. Kreševljaković: U odnosu na regiju tu smo negdje, ali je pitanje da li uopće trebamo biti zadovoljni time da smo među prvim u svom selu. Mislim da su očekivanja od bh. teatra realno znatno veća, pogotovo što već imamo reditelje poput Harisa Pašovića koji je svoje predstave postavljao i u čuvenom Bouffes du Nord-u, ali i Aleša Kurta ili Dinu Mustafića koji su također prekoračili granicu naše Jedine. Ipak, mene više zanima utjecaj MESS-a na domaću produkciju. Ona se možda još ne primijeti, ali nema dileme da MESS može imati samo pozitivan efekat na kretanja u bh. teatru. Naša namjera je publici pokazati dokle je teatar stigao ili pak nije. U svakom slučaju, omogućavamo im da imaju parametre na osnovu kojih mogu donositi stvarni sud o onome što im se predstavlja u BiH. Čini mi se da je u periodu rata bilo bar više entuzijazma i ideja nego danas. Taj entuzijazam i energiju prepoznajem više kod Harisa Pašovića, nego kod reditelja mlađe generacije od kojih se to više očekuje. U našem teatru je neophodna spremnost da se juriša na vjetrenjače. U tim mlađim generacijama svakako vidim potencijal za teatarske promjene kakve su se dogodile sa našim filmom.

– Poruka čitateljima Feniksa:

N. Kreševljaković: Čuvajte prirodne i kulturne ljepote naše zemlje!!!

Nagrade 46. MESS Festivala:

ZLATNI LOVOROV VIJENAC ZA NAJBOLJU PREDSTAVU
– "uPALERMU" Emma Dante
ZLATNI LOVOROV VIJENAC ZA REŽIJU
– SILVIU PURCARETE za režiju predstave "Na tri kralja", Rumunija
– JÜRGEN GOSCH za režiju "Tri sestre", Njemačka
ZLATNI LOVOROV VIJENAC ZA NAJBOLJE GLUMAČKO OSTVARENJE
– ILIE GHEORGHE
– NIKOLA RISTANOVSKI
– KATHARINA LORENZ
NAGRADA "REIHAN DEMIRDŽIĆ" ZA NAJBOLJEG MLADOG GLUMCA
– KREŠIMIR MIKIĆ
SPECIJALNA NAGRADA
– "MAKE UP OPERA" Birute Mar i Antanasa Kucinskasa, Litvanija

documentary
pored seada i nihada o meni se brinu još Stariša, alias Bob Guchone, Luka Perović, Stariša, MELINA KAMERIĆ, DMAJA (dopisnica iz Austro-ugarske monarhije),Žaklina E. KENEDY (ekspertica za Italiju i dopisnik iz Australije na privremenom radu u Sarajevu, povremeno Šoba nešto sroči svima, a mi objavimo, Blecker-Decker, nešto se jednostavno prepiše, a nešto objavi uz odobrenje eminentnih autora rasprostranjenih širom planete...

Komentariši