archive 2006/04

archive

blob


29.04.2006.

Blob : NAŠA SRAMOTA

JUSTICE
REPORT ISTRAZUJE: VISE LICA ISTINE

Stradanje Srba u Sarajevu u toku rata ponovno je u centru paznje javnosti.
Justice Report analizira dostupne podatke i razgovara sa porodicama zrtava koje
zude za istinom

(Objavljeno na www.bim.ba 26.04.2006)

Pisu: Nidzara Ahmetasevic i Mirna Mekic

Predraga Salipura su 18. oktobra 1993. godine, kada je imao 29 godina, ubili
njegovi saborci, pripadnici 10. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine
(ABIH). Cinjenice o ubistvu utvrdene su na sudenju pripadnicima ove brigade jos
za vrijeme rata. Iza njega je ostala kcerka, supruga Katarina i roditelji koji
jos uvijek tragaju za Predragovim tijelom.

Otac Momcilo, inace Sarajlija, rat je docekao na vikendici u selu na Palama.
Vijest da mu je sin ubijen dobio je u novembru 1993. godine, a tek nakon rata
saznao je da su za njegovu smrt krivi borci Armije BiH.

«Odmah nakon potpisivanja Dejtona, drugi dan, usao sam u Sarajevo da trazim
istinu. I trazim je do dan danas,» kaze za Justice Report Momcilo Salapur koji
jos uvijek traga za ostacima svoga sina.

«Na mjestu gdje je ubijen, Kazani, ekshumacija je izvrsena jos u ratu. Pronadena
tijela su kasnije prenesena na groblje na pomocnom stadionu Kosevo,» govori
Salipur.

Pomocni fudbalski stadion Olimpijskog stadiona Kosevo za vrijeme rata pretvoren
je u groblje jer nije bilo dovoljno mjesta za ukopavanje nastradalih.

«Tijelo mog sina je bilo ukopano, kao i ostalih 27 koliko ih je ekshumirano, i
to ne u masovnu grobnicu. Umjesto imena uz vrecu sa tijelom stajao je broj 24.
Ali je tijelo identifikovano,» kaze Salipurpur.

Predragov otac kaze da je ta vreca odnesena u Lukavicu Komisiji za nestale
Republike Srpske, RS, nakon ponovne ekshumacije koja je izvrsena 1998. godine.

«Mene niko nije pozvao da preuzmem tijelo. I od tada ne znam sta su uradili s
mojim sinom,» kaze Salipur.

«Danas kazem da su ga dva puta ubili: prvo zivog u Sarajevu, a onda ga je srpska
strana ubila i mrtvog,» prica on i dodaje kako se nada da mu svaki natpis o
njegovom sinu moze pomoci da bude korak blize istini.

Iako je Predrag Salipur bio borac Armije BiH, do danas njegova porodica nema
beneficije koje su zagarantovane porodicama poginulih boraca u BiH.

Slicna je prica i o porodici Komljenac. Marinu (67) i Radoslava (72) su iz stana
gdje su zivjeli odveli pripadnici 10. brdske brigade krajem juna mjeseca 1993.
godine. Zaklani su, a njihova tijela bacena u provaliju Kazani, lokacija u
neposrednoj blizini starog dijela grada Sarajeva.

Njihova kcerka M., koja i danas zivi i radi u Sarajevu, jos uvijek traga za
posmrtnim ostacima roditelja.

«Prije par godina su iskopavali Kazane i nasli jednu kost za koju su utvrdili,
na osnovu DNK analize, ili je barem meni tako receno, da je rijec o ostacima
moje majke,» prica M. koja nije voljna da bude potpisana punim imenom i
prezimenom.

«Dosla je i moja sestra iz Kanade i pripremale smo sahranu. Onda su dosli ljudi
iz Komisije za nestala lica Federacije i trazili da im dam tu jednu kost.
Pogledali su je i rekli da analiza DNK nije izvrsena. Do danas mi nisu vratili
tu kost i ja i dalje tragam za posmrtnim ostacima mojih roditelja,» tvrdi M.

I ona je bila pripadnica Armije BiH. Godine 1997. uputila je pismo tadasnjem
predsjedniku BiH Aliji Izetbegovicu moleci ga da joj pomogne u potrazi za
roditeljima. Nikada nije dobila odgovor od bilo koje nadlezne institucije.

Salipur i bracni par Komljenac samo su tri imena od vise stotina Srba ubijenih u
Sarajevu. Tacan broj ubijenih nije poznat ali razliciti izvori raspolazu
razlicitim brojevima. Ubistva su se desavala u svim djelovima grada a
najpoznatije lokacije su Kazani, Dobrinja, Velesici i Pofalici.

RATNI ZLOCIN ILI UBISTVA?

Broj kaznjenih je mnogo lakse utvrditi.

Vlasti u Sarajevu tvrde da su odavno rijesili pitanje ubistava koje su pocinili
borci 10. brdske brigade kojom je komandovao Musan Topalovic Caco.

Krajem 1993. godine, u oktobru, tadasnja vlast Republike BiH pokrenula je veliku
akciju u kojoj je Caco uhapsen, a potom i ubijen.

Nakon sto je njegovo tijelo nekoliko godina lezalo pod oznakom N.N, 1997. godine
je iskopano kada je Caco sahranjen kao heroj na sarajevskom groblju sa borcima
Armije BiH.

Sredinom rata podignuto je 16 optuznica i izreceno ukupno 33 godina i osam
mjeseci zatvora za krivicno djelo ubistva izvrsenog na podmukao i svirep nacin,
a koja su tretirala zlocine pocinjene nad sarajevskim Srbima.

Vecina optuznica nije tretirala sudbinu ovih gradana Sarajava kao ratni zlocin
izuzev optuznice protiv Samira Bejtica, bivseg pripadnika 10. brdske brigade,
ciji proces traje vec pet godina.

Za tadasnje pravosude i vlast to je bila tacka na sve slucajeve ubijenih Srba u
Sarajevu. Kaznjeni su samo direktni pocinioci zlocina na Kazanima. Nikada
nijedan visi vojni zvanicnik Armije BiH nije odgovarao za ove zlocine.

Zlocini koje su pocinili pripadnici drugih jedinica i koji su se desavali na
drugim mjestima u Sarajevu, nisu procesuirani niti sankcionisani u vecini
slucajeva.

U Kantonalnom tuzilastvu Sarajevu kazu da ne mogu reci koliko je predmeta vodeno
zbog zlocina protiv Srba u Sarajevu u toku i poslije rata.

«Ovo Tuzilastvo nikada nije u bilo kojem vidu kriminaliteta tretiralo zlocin
kroz bilo ciju nacionalnost,» kaze za Justice Report glasnogovornik Tuzilastva
Oleg Cavka.

«Ali u proteklih 10 godina koliko se procesuiraju ratni zlocini, bilo je
slucajeva u kojima su podizane optuznice za zlocine nad gradanima srpske
nacionalnost. Najpoznatiji je slucaj Kazani,» kaze Cavka.

«Jos u toku rata procesuiran je jedna broj pocinilaca za djela koja bi mozda
danas bila tretirana kao ratni zlocin, ali tada nije bilo dovoljno elemenata za
takav proces te su tretirani kao ubistva i posebno okrutna ubistva. Ali su
izrecene kazne iste visine kao one koje se izricu za pocinjeni ratni zlocin,»
objasnjava on.

Za porodice zrtava visina kazne je manje vazna od klasifikacije zlocina.

«Meni vise ni ne znaci puno na koliko ce ih osuditi. Ali mi znaci da se njihov
zlocin okarakterise kao ratni zlocin,» kaze M.,

Isto kaze i Momcilo Salipur i dodaje kako smatra da odgovarati moraju i ljudi
koji su u ratu bili na vlasti.

«Trazim njihovu odgovornost jer nisu kontrolisali Cacu. Ubijani su ljudi koji su
branili svoj grad, svoju drzavu, svoj narod».

«KRIVA JE VLAST»

Da vlasti nisu reagovale pravovremeno i odlucno smatra i penzionisani general
Armije BiH Jovan Divjak.

«Cinjenica je da vlasti nisu dovoljno procesuirale i istrazivale kada se nesto
desavalo. A nije istina da se nije znalo, govorilo i pisalo o zlocinima u
Sarajevu. Od prvog dana se o tome pricalo. Uvijek je postojala prica, ali nije
bilo adekvatne reakcije. Politicari nisu preduzeli mjere,» kaze za Justice
Report general Divjak.

On napominje da je nemoguce govoriti o stradanju sarajevskih Srba.

«Zasto govoriti o Srbima ili bilo kojem drugom narodu i na taj nacin izdvajati
zrtve? Isto tako ovdje su stradali Bosnjaci, Hrvati i svi drugi. Stradali su oni
koji nisu radili ono sto se od njih trazilo,» tvrdi general Divjak.

Naime, u masovnoj grobnici Kazani, i drugim sarajevskim stratistima, nadena su
tijela pripadnika drugih nacionanosti koje su ubijali pripadnici raznih jedinica
Armije BiH.

I potpredsjednik nevladine organizacije Srpsko gradansko vijece (SGV) sa
sjedistem u Sarajevu, Veljko Droca, smatra da tadasnje vlasti u Sarajevu nisu
reagovale na vrijeme.

«Cinjenica je da nije bilo kaznjavanja. Kriva je vlast. Odgovorni ljudi iz
Stranke demokratske akcije (SDA) se recimo nikada nisu o tome izjasnili. Istina
je da su mogli vise uraditi da se to sprijeci i istrazi,» govori Droca.

«Problem su uvijek bile neke stranacke strukture, pojedinci iz SDA, kojima su ti
komandanti bili miljenici. Moram reci i da su neki velikodostojnici Islamske
zajednice obilazili te brigade koje su cinile zlocine. Ne kazem da su im
govorili ubijajte, ali nisu ni da to ne rade, jer bi sigurno izvrsili neki
uticaj,» zakljucuje Droca.

Na krivicu vlasti, na cijem celu je bio Alija Izetbegovic, ukazuje i grupa
medunarodnih naucnika okupljenih oko neformalne grupacije «Naucna inicijativa» u
izvjestaju naslovljenom «Sigurne zone».

Pored ostalog u izvjestaju stoji kako «Izetbegovic nikada nije niti pokusao
kazniti one koji su bili odgovorni, najvjerovatnije, jer je gradu u tom trenutku
trebala svaka naoruzana osoba. Istu logiku kasnije su mozda primijenili neki na
vlasti odbivsi onemoguciti djelovanje kriminalnih bandi, cak i kada su oni
samovoljno kaznjavali pojedince Srbe za sve sto se desavalo».

«Izetbegovic je bio jedina osoba koja je mogla neutralizirati vode bandi kao sto
su bili Ramiz Delalic Celo ili Musan Topalovic Caco u ljeto 1993. godine nakon
sto su poceli maltretirani stanovnistvo u gradu. Bande koje su djelovale u gradu
krive su za dobar dio ubistava civila unutar opsade, i muslimana i Srba,» navodi
se u izvjestaju.

Broj Srba ubijenih u toku tri i po godine opsade Sarajeva nije poznat a brojevi
variraju od izvora do izvora.

Vlada Republike Srpske je u martu 2005. godine izasla u javnost sa preliminarnim
spiskom sa 2.435 imena Srba ubijenih u Sarajevu i 575 nestalih.

«Rijec je o preliminarnom spisku i radi se na daljoj provjeri,» rekao je prije
vise od godinu dana glasnogovornik MUPa RS Radovan Pejic dodajuci da «sudeci
prema raspolozivoj dokumentaciji, broj stradalih bi mogao biti udvostrucen».

U tom trenutku MUP RS je istrazivao jos 2.079 imena potencijalnih zrtava.

Do danas izmjene nisu unosene na ovaj spisak. Za Justice Report Pejic kaze da se
i dalje vode istrage. Tvrdi i da se vecina ubistava dovodi u vezu sa ratnim
zlocinima ali «ocekujemo da daljim istraznim radnjama ustanovimo nacine na koji
su ti ljudi ubijeni».

Kako tvrdi Pejic, na spisku nisu imena onih koji su poginuli usljed djelovanja
artiljerije ili snajperske vatre na grad pod opsadom.

Spisak koji se moze pronaci na web stranici MUPa RS ne pruza vise od imena i
prezimena osoba. Nema informacija o tome kada je neko lice rodeno, ili ubijeno,
ili nestalo, tako da je vrlo tesko provjeriti istinitost navoda.

Do sada su neke neformalne provjere uocile nelogicnosti na ovim spiskovima.

Na primjer, na spisku ubijenih je i ime Katarine Salipur, supruge ubijenog
Predraga, koja prema izjavi clanova obitelji, od rata zivi i radi u SAD sa
kcerkom.

U Komisiji za nestala lica Federacije tvrde da na listi ubijenih ima jos imena
osoba koje su zive ili koje su preminule tek nakon rata.

Takoder, tvrde u Federalnoj komisiji, na listi su imena boraca Armije BiH, Srba,
koji su poginuli na linijama ratista.

Medu imenima nestalih, tvrde u Federalno komisiji, je 100 imena osoba koje su
ili zive ili se njihova sudbina zna.

I podaci Komisije za nestala lica RS se razlikuju od nalaza MUPa RS. Predsjednik
Komisije, Milan Bogdanic, za Justice Report kaze da se u Sarajevu traga za 779
lica srpske nacionalnosti.

Najveci broj zrtava se spominje u knjizi Marka Mikerevica «Sarajevski kazani
smrti» u kojoj autor tvrdi da je ubijeno oko 10.000 Srba i nekoliko stotina
nestalo.

«Moramo biti iskreni i reci tacne podatke. Nestalih lica srpske nacionalnosti,
prema mojoj statistici, na podrucju deset opstina Sarajeva, je oko 845,» tvrdi
Mikerevic i dodaje da je svoj spisak prilagodio spisku Medunarodnog crvenog
kriza.

Mikerevic na 320 stranica svoje knjige, ponekada u detalje, opisuje brojna
ubistva Srba i zlocine pocinjene nad Srbima u Sarajevu.

Ipak podaci u ovoj knjizi nisu utemeljeni argumentima a kao izvor se najcesce
navode ili prepricavanja, ili autor tvrdi da je licno bio prisutan na mjestu
zlocina. Mikerevic je citav rat proveo u Sarajevu.

IGRA BROJEVA

«Mi kao SGV nemamo brojeve o kojima mozemo govoriti. Ali nema govora da se radi
o hiljadama ljudi,» kaze za Justice Report Veljko Droca.

«To ne moze niko tvrditi. Ali neka se time bave zvanicni organi. Postoji
Tuzilastvo. Zna se ko radi takve poslove i ciji je to zadatak,» objasnjava
potpredsjednik SGVa.

On tvrdi da politicari RS-a cesto pokusavaju ispolitizirati pitanje sudbine
sarajevskih Srba u ratu.

«Moram reci da se to pitanje vec nekoliko godina pokrece iz Republike Srpske
pred znacajne politicke dogadaje. Mislim da je cilj politizacija, a ne
saznavanje istine,» kaze on.

Droca kaze da ih niti jedna organizacija ili institucija iz RS nije kontaktirala
po ovom pitanju, mada je vecina clanova SGV rat provela u Sarajevu.

Jovan Divjak takoder smatra da je o brojevima ubijenih i nestalih tesko
govoriti.

«Ni govora nema da je rijec o hiljadama ubijenih. Ali, pricati o brojevima,
razdvajati zrtve na Srbe i nesrbe je manipulacija. I ona ce opstajati sve dok se
ne oformi komisija koja ce izaci u javnost sa rezulatatima istrazivanja.
Komisija treba svima da bi se saznalo sta je bilo, da dode do katarze kod svih
strana,» kaze Divjak.

Prema rijecima Sanele Bajrambasic, glasnogovornice ureda Medunarodnog crvenog
kriza u BiH, ova institucija ne klasifikuje nestale prema naciji, a «Zakon o
zastiti podataka ogranicava davanje informacija». Razliciti brojevi koji se
pojavljuju u javnosti za Bajrambasicevu su dokaz postojanja razlika u nacinu
prikupljanja podataka.

«Neki prikupljaju podatke samo na osnovu prijava uzih clanova porodica, dok
drugi to rade na osnovu prijava komsija ili pak svjedoka,» kaze Bajrambasiceva
za Justice Report.

Predsjednik Komisije za nestala lica Federacije Amor Masovic kaze da se prema
podacima koje posjeduju, a ticu se deset predratnih sarajevskih opcina, traga za
266 osoba srpske nacionalnosti.

«U tom broju, 56 osoba su nestale u borbenim akcijama,» kaze Masovic.

Nevladina organizacija Istrazivacko dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva,
jedina je koja pokusava utvrditi tacan broj grdana BiH koji su stradali u
proteklom ratu.

Na osnovu istrazivanja provedenih u Sarajevu, utvrdili su da je ukupan broj
nastradalih u deset opcina grada Sarajeva 14.041.

Cetiri od deset opcina su bile unutar kruga opsade Vojske Republike Srpske
(VRS). Kada se govori o stradanju Srba u Sarajevu govori se o dogadajima u ove
cetiri opcine koje su bile pod kontrolom vlasti sa sjedistem u Sarajevu.

Iako u IDC napominju da istrazivanje jos uvijek traje, prema dosadasnjim
podacima medu ubijenim u Sarajevu je najvise Bosnjaka, odnosno 9.663 od cega
5.918 vojnika i 3.745 civila.

Ubijenih Srba je ukupno 3.431, medu kojima je vojnika, bilo JNA bilo VRS, 2.497,
i civila 934.

U ukupnom broju je i 649 Hrvata i to 265 vojnika i 384 civila.

Prema podacima IDC, jos uvijek nije poznata sudbina 613 Bosnjaka, 290 Srba i 39
Hravata gradana Sarajeva koji se vode kao nestali.

POSAO ZA KOMISIJU ILI TUZILASTVO

Spekulacije brojevima nestalih i ubijenih Srba u Sarajevu izazvale su mnogo
reakcija javnosti. Brojna udruzenja zrtava, ali i zvanicne institucije iz
Republike Srpske i iz Federacije, zahtijevaju da se oformi komisija, po ugledu
na Komisiju za Srebrenicu formiranu u RS, koja bi imala zadatak utvrditi istinu
o desavanjima unutar opsade.

«Formiranje komisije je vrlo znacajno,» kaze Milijana Bojic, predsjednica
Udruzenja porodica zarobljenih i nestalih lica RS. «Ta komisija je vazna zbog
postenog odnosa prema narodima koji zive ovdje.»

Prije dvije godine porodice nestalih sarajevskih Srba uputile su preko 120
zahtjeva prema Ustavnom sudu Federacije BiH trazeci formiranje komisije. Ustavni
sud je 27. maja 2005. nalozio Vladi Federacije da se podnosiocima prijava
dostave sve raspolozive informacije i da se formira komisija.

Godina dana prije, u januaru 2004. godine, Parlamentarna skupstina BiH takoder
je donijela zakljucak prema kojem je potrebno formirati komisiju koja ce
utvrditi istinu o desavanjima u Sarajevu u periodu 1992 - 1995. godine. Rok za
formiranje komisije je bio kraj 2004. godine.

Kako komisija nije formirana, porodice nestalih, njih oko 50, protestvovali su u
Sarajevu pocetkom aprila.

«Trinaest godina oni traze svoje nestale. Ljudi su ogorceni. Vlasti nisu uradile
nista po tom pitanju, kao sto je recimo RS uradila u slucaju Srebrenice,» kaze
Milan Bogdanic koji je bio na celu Komisije za Srebrenicu. Ovu Komisiju je Vlada
RS formirala nakon niza pritisaka medunarodnih organizacija u BiH a podaci koje
su utvrdili prisilili su celnike RS da priznaju zlocin u Srebrenici.

Miljana Bojic kaze da se srpske zrtve nepravedno tretiraju.

«Ne mogu Bosnjaci imati ekskluzivno pravo po mnogo cemu pa i kada su zrtve u
pitanju,» kaze Bojic za Justice Report. «Slazem se da trebaju formirati komisije
o svim narodima, ali se prvo treba rijestiti pitanje nestalih Srba zato jer je
Sarajevo najveca grobnica Srba.»

Jovan Divjak se slaze da je komisija potrebna. «Neka svi sjednu i razgovaraju,
pa cemo iz razgovora zakljuciti ko je kriv za sto,» kaze Divjak.

«Ako se ne dode do istine i pravde, onda nema sanse za BiH. Komisija koja ce
utvrditi istinu o Sarajevu nam treba. Ona mora biti uspostavljena i mora
utvrditi kako su stradavali svi,» zakljucuje general Divjak.

Veljko Droca pak smatra da Komisija nije potrebna te da je to posao nadleznih
Tuzilastava.
U zvanicnom saopstenju koje je Vlada Federacije izdala 10. aprila ove godine
stoji da «je Vlada poduzela aktivnosti u vezi sa dobijanjem informacija,
pronalaskom i identifikacijom svih nestalih osoba na podrucju koje je nekada
obuhvatao grad Sarajevo».

Napomenuto je i da je izdat nalog Ministarstvu pravde Federacije o formiranju
Komisije «za utvrdivanje istine o sudbini nestalih osoba na podrucju Sarajeva»,
i to za podrucje koje obuhvata 10 opcina koje su prije rata pripadale Gradu.

No, stoji dalje u obrazlozenju, «Vlada Federacije ne moze razmatrati i usvojiti
pomenutu Odluku jer se ista odnosi i na podrucje Republike Srpske i Federacije
BiH».

Zato su celnici Federacije predlozili da ministarstva pravde oba entiteta
usaglase «Sporazum o formiranju zajednicke komisije» koja bi utvrdila dogadaje
u Sarajevu tokom rata.

Odgovor premijera RS Milorada Dodika objavljen u dnevnim novinama bio je da
Vlada Federacije treba da obezbijedi sve potrebne uslove za rad komisije «kao
sto je to ucinila Vlada RS u slicnim situacijama» aludirajuci na formiranje
Komisije za Srebrenicu.

MANIPULACIJE ZRTVAMA

Formiranje komisije za utvrdivanje dogadaja u Sarajevu u toku rata ohrabruje i
ured Visokog predstavnika.

U saopstenju iz Ureda stoji da u «Bosni i Hercegovini postoji oko 16 odluka Doma
za ljudska prava u slucajevima vezanim za nestale osobe, koje su organi vlasti u
cijeloj drzavi do sada ignorisali, ukljucujuci i Vladu Federacije BiH koja je
ignorisala odluku Doma za ljudska prava u predmetu 'Sarajevski Srbi'».

«Uprkos ranijim naznakama da postoji spremnost da se uspostavi mehanizam za
otkrivanje istine u ovom predmetu, cini se da se Vlada Federacije BiH sada
povlaci. To je neprihvatljivo,» pise u saopstenju OHRa.

OHR napominje da se sve odluke Doma za ljudska prava i Komisije za ljudska prava
koje se odnose na nestale osobe moraju u potpunosti ispostovati, bez obzira na
etnicku ili vjersku pripadnost zrtava ili njihovih porodica.

«Svi manipulisu brojevima. Istina je negdje izmedu, vjerovatno,» kaze M. kcerka
ubijenih Komljenaca.

«Poslije svega, tesko da imam vjeru u bilo koga,» prica ova zena koja i dalje
traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja. «Nakon 13 godina, cini mi se kao
da bi ova drzava najvise voljela da se sve zaboravi. Ovo je igra bez granica!»

«Bez obzira na sve, nikada nisam razmisljala da napustim Sarajevo, grad u kojem
sam rodena. Mozda tek sada zelim da moja djeca odu jer sam jako razocarana,»
zavrsava ona.

Milan Bogdanic je nedavno potvrdio da je u posljednjim ekshumacijama na Kazanima
pronadena kost koja, prema analizi DNK, pripada Marini Komljenac. M. ne zna koga
da krivi sto i dalje ne moze sahraniti svoje roditelje, ali ne odustaje od
potrage.

Momcilo Salipur takoder ne zeli odustati od traganja za posmrtnim ostacima svoga
sina.

«Znam da svi spominju brojeve, ali ja ne znam sta je tacan broj. Znam samo da je
neko otkopao 29 tijela iz Kazana i da je tijelo mog sina bilo medu njima. A ne
znam gdje je sada».

Amor Masovic nam je potvrdio da je tijelo Predraga Salipura predato Komisiji u
RS. Milan Bogdanic pak to negira.

«On je bio u Armiji BiH i njega su ubili njegovi saborci. Tijelo nije predato
komisiji RS i to odgovorno tvrdim,» kaze za Justice Report Bogdanic.

«Moj sin je branio svoj grad, svoj prag, svoju kucu. On je ovdje roden. I neka
je bio u Armiji BiH jer mu je tamo i bilo mjesto. Sarajevo jeste nas grad. Tu
smo se rodili i tu i umiremo,» kaze Salipur.

«Vec sam kupio grobnicu za moju porodicu u Sarajevu. I sina cu tu sahraniti.
Samo da mi ga je naci da se smiri,» govori kroz suze otac Momcilo Salipur koji,
kako sam rece, trazi samo istinu.

Nidzara Ahmetasevic (nidzara@bim.ba) je urednica BIRN-ovog Justice Report-a.
Mirna Mekic je novinarka Justice Report-a (mirna@bim.ba).

archive
<< 04/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


MOJI LINKOVI


VRATI SE NA:

Linkovi /politika/:


BROJA%u010C POSJETA
135387

Powered by Blogger.ba